Nomen expulsi

O istinskom buđenju

Duhovnost — Autor nomenexpulsi @ 10:50
Možeš da meditiraš 10 godina, skupljaš kristale, učiš napamet duhovne citate, i opet se nikada ne probudiš. Zato što buđenje nema nikakve veze sa „duhovnošću“. Većina ljudi to ne shvata. Misle da je buđenje stvar dodavanja još — još praksi, još rituala, još učenja. Ali pravo buđenje nije dodavanje. To je oduzimanje. To je uklanjanje svega što zaklanja ono što je već istina.

Vidiš, ne moraš da postaneš duhovan da bi se probudio. Samo treba da vidiš kroz ono što si se pretvarao da jesi. Ali tu nastaje problem, jer je ego vrlo lukav. Kada shvati da više ne može da preživi kroz materijalni identitet, stavlja novu masku — duhovnu.

Odjednom to više nije „ja sam uspešan“ ili „ja sam pametan“, već „ja sam probuđen“, „ja sam čist“, „ja sam drugačiji od drugih“. Tako se rađa duhovni ego. Suptilan je, ali opasan, jer se oseća dobro. Oseća se mirno, ispravno, čak božanski. Ali i dalje je ego — samo nosi bele haljine umesto dizajnerske odeće.

Počinješ da upoređuješ svoj mir sa tuđim haosom. Počinješ da osećaš ponos što ti „ništa ne treba“, dok u tišini sudiš onima koji još uvek misle da im treba. Kažeš da si nevezan, ali si potajno vezan za ideju da si nevezan. To je samo još jedna igra. Još jedna iluzija.

I u trenutku kada to shvatiš, sve se menja. Jer vidiš, pravo buđenje nije postati nešto. To je potpuno prestajanje potrage. To je onaj tihi trenutak kada se um umori od jurnjave za prosvetljenjem i jednostavno stane. 

U toj tišini, nešto dublje počinje da diše kroz tebe. Nešto što je oduvek bilo tu, sakriveno ispod sve duhovne buke. To je buđenje. Ne munja sa neba, ne kosmička vizija, ne novi identitet — već otpadanje starog.

Reći ću ti nešto što ti većina nikada neće reći: danas je duhovnost postala omiljeno skrovište ega. Tamo ego ide kad se umori od glume materijalnog sveta. Ide u hramove, povlači se u „svete“ prostore — ali sebe nosi sa sobom. Postaje „onaj koji zna“, „onaj koji razume energiju“, „onaj koji se probudio“.

Zato mnogi tragači zauvek ostanu tragači. Jer su i dalje „neko“, i dalje postoji „ja“ koje želi da postane nešto više. Ali buđenje je smrt tog „ja“. U tome nema ničeg glamuroznog. Nije vezano za sjajne čakre ili manifestacije. To je suočavanje sa sirovom istinom da nikada nije postojalo odvojeno „ti“ koje treba da se probudi.

Vidiš, istinu ne zanima da li si duhovan ili ne. Ne zanima je da li pevaš mantre, moliš se ili meditiraš. Istina samo jeste. Ovde i sada, ona čeka da prestaneš da tragaš dovoljno dugo da bi je video.

Upitaj sebe: ko je taj koji pokušava da se probudi? Ko juri ideju prosvetljenja?

Ako mirno prosediš sa tim pitanjem, desi se nešto čudno. Onaj koji je jurio prosvetljenje — nestane. A ono što ostane je mir. Taj mir ne pripada nikome. Nije ličan. Nije nešto što postižeš. To je ono što ostaje kada ideja o posebnom „ja“ otpadne.

Većina ljudi nikada dovde ne stigne jer su zavisni od postajanja. Čak i u duhovnosti žele napredak, status, nešto opipljivo. Ali buđenje ti ne daje ništa da držiš. Ono ti sve oduzima — uključujući i onoga koji je želeo da drži. Zato se buđenje opisuje kao „umiranje pre smrti“.

Kada ljudi kažu da je buđenje blaženstvo, zaborave da pomenu deo u kome se tvoj identitet rastvara. Kada se tlo tvojih uverenja urušava. Kada sve što si mislio da te čini tobom  — nepovratno nestaje. To ništa je sloboda. To je ono što si tražio, prerušeno u prazninu.

Pravo buđenje te ne čini posebnim. Čini te samo jednostavnim. Prestaješ da pokušavaš da popraviš svet ili sebe. Prestaješ da pokušavaš da budeš dobar ili duhovan. Jednostavno — bivstvuješ. Više ne postoji „ti“ koji živi život — postoji samo život koji kroz tebe teče bez napora.

Možda ćeš i dalje meditirati, moliti se ili paliti sveće — ali ne zato što pokušavaš da postigneš nešto, već zato što to prirodno sledi. Zato što je činjenje samo biće.

Možeš biti potpuno probuđen i nikada sebe ne nazvati duhovnim. Zapravo, mnogi probuđeni nikada ne koriste tu reč. Ne treba im. Videli su kroz sve etikete — pa čak i kroz samu duhovnost.

Jer kad si stvarno budan, sve postaje sveto — tišina, buka, bol, radost, obični trenuci. Buđenje ne deli svet na duhovno i neduhovno. Ono vidi sve kao jedan izraz. Osoba koja meditira na planini i osoba koja pere sudove u gradu — jedno su isto življenje u različitim ulogama.

I kad to vidiš, nestaje osuda. Nestaje poređenje. Prestaješ da gledaš sa visine na „neprobuđene“, jer shvataš da ne postoji takvo nešto kao „uspavan“ ili „probuđen“. Postoji samo život koji sebe doživljava u različitim fazama sećanja. To te spušta na zemlju. Omekšava te.

Više nema potrebe da dokazuješ svoje buđenje. Nema potrebe da uveravaš druge u svoj mir. Nemaš potrebu da ističeš svoje vibracije ili frekvencije. Jer shvataš da je najprobuđenija stvar koju možeš da budeš — niko.

To je paradoks. U trenutku kada prestaneš da pokušavaš da budeš duhovan, prirodno utelovljuješ najdublju moguću duhovnost: prisutnost, autentičnost, tišinu. Drugima možeš delovati potpuno običan, ali iznutra si slobodan.

Duhovni ego želi da bude viđen kao probuđen. Pravo ja ne mari. Ne treba mu pažnja. Ne treba mu potvrda. Ono samo tiho posmatra — u tišini, u svesnosti, u ljubavi.

Vidiš, buđenje nije dostizanje „višeg“ sveta. To je jasno viđenje ovog sveta — bez filtera uverenja, identiteta ili osude. Um voli etikete. Kaže: „ovo je duhovno“, „ovo nije“. Ali svesnost ništa ne označava. Ona samo vidi.

Kada se probudiš, shvatiš da je duhovnost bila samo most. Možda koristan. Ali u jednom trenutku moraš da siđeš sa njega. Jer istina nije na mostu — ona je tlo na kome si sve vreme stajao.

Ne moraš da budeš duhovan da bi se probudio. Treba samo da budeš iskren. Dovoljno iskren da priznaš da ništa ne znaš. Dovoljno iskren da vidiš kako je čak i tvoj „duhovni napredak“ bio samo još jedna priča. Dovoljno iskren da pustiš sve.

Tada se buđenje dešava. Ne kao postignuće, već kao otpadanje. Prestaješ da pokušavaš da postaneš svetlost — i shvatiš da si već svetlost. To nije nešto što naučiš. To je nešto čega se setiš.

A to sećanje ne dolazi kroz napor. Dolazi kroz tišinu. Kroz iscrpljenost od svih potraga. Kroz onaj tihi trenutak kada konačno prestaneš da pokušavaš da shvatiš. Tada život šapne: „Oduvek si bio to.“

I sve postane jasno. Više ti nije bitno da li si duhovan ili nisi duhovan, budan ili uspavan, prosvetljen ili izgubljen. Te reči izgube značenje, jer istina nikada nije bila sakrivena u duhovnom identitetu — bila je sakrivena u tvojoj običnoj ljudskosti. U smehu, u suzama, u trenucima za koje si mislio da su beznačajni.

To su bila vrata. Um je sve zakomplikovao. Ali stvarnost je oduvek bila jednostavna.

Vidiš, kada se probudiš, shvatiš da nikada nije postojao tragač. Postojalo je samo traganje, koje se kretalo kroz tebe kao vetar kroz otvoren prozor. A kada prozor shvati da nikada nije bio odvojen od vetra — to je buđenje.

Zato ne pokušavaj da postaneš duhovan. Ne forsiraj. Ne nosi taj identitet. Samo budi prisutan. Jer tu živi pravo buđenje. U tišini ispod pokušavanja. U prostoru između misli. U dubokom prihvatanju onoga što jeste.

I to je ironija: kada prestaneš da tražiš, kada prestaneš da sebe nazivaš duhovnim ili neduhovnim, konačno pronađeš ono što si oduvek tražio — mir. Ne mir koji stvaraš, već mir koji je već tu.

Dakle, kad ti sledeći put neko kaže da budeš „duhovniji“, samo se blago nasmeši. Jer znaćeš nešto što oni ne znaju: da pravo buđenje nema nikakve veze s duhovnošću. Ima veze sa time da budeš stvaran, ogoljen, slobodan.

Ne trebaju ti kristali. Ne trebaju mantre. Ne trebaju ti lepe reči. Treba ti samo spremnost da vidiš istinu — ovde, sada — iza svih ideja o tome kako bi buđenje trebalo da izgleda.

Jer istina ne staje u identitet. Ona je veća od toga. To si ti — pre nego što je priča o „duhovnosti“ uopšte počela.

Zato zapamti ovo: ne budiš se tako što postaješ duhovan. Budiš se tako što prestaješ da budeš duhovan. I kada se to desi, više ne pokušavaš da pronađeš svetlost — jer shvatiš da svetlost jesi.
 
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=_GYfm0_9ZgE
 

Fenomen kliničke smrti

Metafizika — Autor nomenexpulsi @ 20:05

Uvod

Iskustva kliničke smrti sistematski se beleže i proučavaju tek od druge polovine XX. veka, mada sačuvani pisani tragovi o ovakvim događajima sežu sve do antičkih vremena. Ovaj tekst neće se opširnije baviti dokazima za autentičnost kliničke smrti kao autentičnog kontakta sa onostranim, tekst nije namenjen skepticima već ljudima koji žele da steknu širu sliku o ovom fenomenu. Kao autor ovog teksta pročitao/poslušao sam stotinak iskustava ljudi u periodu od dve godine, već posle dvadesetak slučajeva počeo sam da uočavam obrise nekih obrazaca koji se ponavljaju za veoma velik procenat povratnika iz onostranog. To me je navelo da proširim istraživanje u šta je bila uključena i komunikacija sa nekolicinom ljudi koji su imali ovakva iskustva. Njihovi odgovori bili su mi od velike pomoći da makar malo bolje razumem svakog individualno iskustvo ovog fenomena. Iz svega toga nastao je ovaj tekst.

 

Svetlosni tunel

Ovo je najčešći i prvi vizuelni detalj nakon određenog perioda tame i dezorijentisanosti. Povratnici opisuju ovo svetlo kao veoma jako. Ono odašilje neopisiv osećaj bezuslovne ljubavi, mada nisu retki ni iskazi da je pojedinac na neki način bio protiv svoje volje "usisan" u ovu svetlost usled predugog oklevanja.

Gnostičko učenje i učenje nekih drugih starih duhovnih škola (npr. staroegipatsko) kazuje da je ova svetlost nekakva obmana „bogova“, da ulaskom u svetlost zakoračujemo u momenat kada nam se brišu sva zemna iskustva iz sećanja, kako bi bili pripremljeni na novu inkarnaciju. Savetuje se držanje distance toj svetlosti po svaku cenu, dok se oko nje ne pojave mnoge suptilnije svetlosti koje nisu nametljive. U te svetlosti je navodno bezbedno ući po sopstvenom izboru, one vode do drugih svetova gde možemo imati neka drugačija iskustva kao duhovna bića, imajući pritom i sećanje na zemni život na ovoj planeti.

Takođe postoji uverenje da je jedino bezbedno "vratiti se kući". To jest, izvorištu duše kao besmrtne komponente našeg slojevitog bića. Po tom uverenju, potrebno je okrenuti se suprotno jarkoj svetlosti, snažno i odlučno poželeti da "idemo kući" a sve ostalo treba da se desi samo po sebi, u trenutku.

Proučavajući nešto kasnije neobične ožiljke pri rođenju (reinkarnaciji) došao sam do zaključka da u ovome ima osnovaza  smatrati da se mi ovde itekako vraćamo. Ono što je u mom rasuđivanju još jedina nepoznanica jeste je li ovo duhovna škola ili plantaža na kojoj je naša patnja nečiji pamuk. U ovome se uvek rukovodim mišlju (ne svojom) da je vidljivi svet samo realizacija nevidljivog.

 

Poznata lica i/ili entiteti

Drugi fenomen koji sledi nakon svetlosti je osoba koja se pojavljuje u svojstvu "domaćina" ili "vratara". To može biti neka baka iz detinjstva, prva velika ljubav u našem životu, osoba od velikog poverenja za svakog pojedinca. Zanimljivo mi je bilo kako se šturi razgovor sa tim voljenim licima nekako uvek preorijentišu na uveravanja klinički mrtvoj osobi da mora da se vrati, iako često ta osoba uopšte to ne želi. Osećaj lakoće bivstvovanja bez tela opisuju kao ogromno olakšanje. Ljudi koji su muslimanske vere, bi po toj matrici viđali Muhameda, mada ne mogu da se usaglasi ima li on plave, zelene ili smeđe oči? Za nekog je takođe bio visok tek iznad metar ipo a za neke je praktično div. Ali svi se slažu da je to bio Muhamed. Isto je i sa Isusom, Budom i drugim duhovnim autoritetima. Mislim da je ovo važan detalj, jer na astralnom planu svako biće može uzeti bilo koji oblik. Jedino u ovoj realnosti smo limitirani na ono što vidimo u odrazu vode ili ogledalu. Jedino to možemo nazvati „ja“.

 

Autoritet utemeljen na strahu i nelagodi

Ovo je lako uočiti kao dominantan obrazac odnosa prema osobi koja je odvojena od tela. Kada nagovaranje ne urodi plodom, počinje grublji tretman.  Osobi se sugeriše da je sebična, da tako neće ispuniti svoj zemni zadatak (bez objašnjenja koji), pokazuju im se deca, supružnici koji ih čekaju.

 

 Life-review fenomen

Ovo je svojevrsni oblik pripreme posetioca da ga ponižavanjem i kritikom životnih odluka vrate nazad. Pred očima mu se prezentuju najneslavniji momenti života. To je veoma emotivan trenutak i veoma ga je teško podneti. Ono što je dobro urađeno, ne pojavljuje se i ne razmatra. Momenti kada smo bili plemeniti, solidarni sa drugima, toga nema u ovom nametljivom bljesku uspomena. Kako je moguće da ni jedan life review nema ništa pozitivno da pokaže o pojedincu? Ja u ovome lično vidim veoma subjektivno sredstvo prinude. Slično medijskom linču.  

 

Povratak u život sa "misijom"

Ovo je takođe jedan od „Hallmark“ detalja velikog dela NDE iskustava, osoba pristaje na povratak u fizičko telo i život sa osećajem da ima nekakav zadatak dok se zaista ne vrati u onostrano. Međutim, nisam našao ni jedan jedini navod šta je ta misija određene osobe. Sve se svodi na proizvoljno tumačenje, kao i smisao života. Ako je ta sloboda ostavljena pojedincu onda mislim da konkretne misije zapravo nema.

 

Mit o ultimativnoj spoznaji

U narodu postoji uzrečica „znaćemo kad umremo“.  To je uverenje da će nam se otkriti sve tajne univerzuma, verovatno u momentu. Jer više nemamo telo. Međutim, količina zbunjenosti, panike i straha koju su u NDE iskustvu doživeli ljudi, ukazuje mi da se naš um u svojem razumevanju ne menja radikalno, već tek delimično. Osoba na život i postojanje svakako gleda sa nekog uzvišenja koje nam iz ove realnosti nije dostupno, ali čini mi se da dalje od toga ne ide. Razlog tome je (verovatno) što je većina ljudi duhovno nerazvijena, pa kolika je zapremina posude toliko u nju može stati. Smrt to čarobno ne menja.

 

Važnost i svrha imaginacije

Mašta je na astralnom planu moćno oružje, ali čovek koji toga nije svestan neće u njoj ni videti nikakvo oruđe. Ljudi koji se upuštaju u kontrolisano napuštanje tela (astralno putovanje) često navode da su jednostavnom mišlju uklanjali sebi prepreke sa puta, otvarali portale u druge realnosti i slično. Ovo zvuči neverovatno, ali ako smo mi bića kreatori, nastali od ultimativnog kreatora koji je izvora svega, zar su te sposobnosti neobične? Isus je svojim sledbenicima govorio da će činiti i veća čuda od njega kada za to dođe vreme. Mislim da u čoveku spava frapantan stvaralački potencijal, koji nužno ne mora da se realizuje samo u ovoj realnosti. Baš kao što je koren drveta često višestruko razgranatiji od krošnje, ali je skriven od oka.

Zaključak

NDE iskustva ruše dosta dogmatskih mitova o onostranom, ali i čoveku kao stvorenom interdimenzijalnom biću.  Ono što mu se pripisuje za života, pokazuju da ne stoji. Ono što mu se negira i umanjuje, pokazuju da je ipak drukčije. Ukazuju nam takođe na samu varljivost astralnog plana i rizike koje interakcija sa drugim inteligencijama sa sobom nose.  


The Presence Of Other Worlds

Metafizika — Autor nomenexpulsi @ 21:50

Na ovu knjigu sam nabasao sasvim slučajno, istražujući intrigantnu temu o prisustvu određenih inteligencija (entiteta) u dijagnostifikovanim duševnim poremećajima. I pored obećavajućih desetak strana na početku knjige, trebalo mi je gotovo dve godine da sednem i konačno pročitam knjigu u celosti, što mi ranije nije polazilo za rukom.

Jednostavno, istraživanje ove teme odvelo me je daleko dalje od inicijalne radoznalosti. U ovom kratkom izlaganju zadržaću se ipak na mojim generalnim impresijama nakon pročitane knjige.

Autor ove knjige izdate 1974. je Vilson Van Dusen (Wilson Van Dusen), američki psiholog koji je veći deo svog profesionalnog rada proveo u malom kalifornijskom mestu Ukiah radeći sa pacijentima koji su počinili teško krivično delo ali su usled dijagnostifikovanih duševnih bolesti bili smeštani u psihijatrijsku ustanovu (Mendocino State Hospital).

Vođen radoznalošću o nekom generalnom istorijatu ustanove, relativno lako sam došao do tih podataka. Ali i saznanja kako je došlo do njenog zatvaranja 1972 godine. Što je pred neki kraj knjige združeno bacilo senku na generalnu korisnost ovog naslova, bar u moje istraživačke svrhe.

Knjiga sadrži 10 poglavlja, na žalost autor je svojim opažanjima u radu sa pacijentima posvetio sam jedno, šesto poglavlje. Knjigu sam preuzeo u nadi da je cela knjiga posvećena tome. U poglavlju Prisustvo duhova u ludilu (The Presence Of Spirits In Madness) autor klasifikuje prisustvo dve vrste inteligencija koje pacijentima sugerišu razne stvari.

Niži entiteti su češće u grupama, glasni su, agresivni i hvalisavi. Odlično poznaju inhibicije pacijenta i bezdušno ih eksplatišu do potpunog poništavanja jedinke i potčinjavanja njihovim sumanutim i opasnim zahtevima. U nekoliko navrata, Van Dusen je čak uspostavio komunikaciju sa njima preko pacijenata koji su prenosili njihove poruke, pa čak i otvorene pretnje psihologu.

Viši entiteti pokazuju delimično anđeoske kvalitete, češće se pojavljuju pojedinačno, sugerišu pacijentu da njegovo stanje može voditi nekakvom dobru, da u konačnici ima uzvišeni smisao, itd. Uspostavljanje komunikacije sa ovim entitetima ide teže. Čini se da žele jedino telepatsku komunikaciju sa pacijentom.  

Zaključak Van Dusena je da je kod pacijenta na neki način došlo da "kidanja" nevidljive opne koja razdvaja svet živih i duhovni svet. Ovi entiteti jednostavno eksplatišu tu činjenicu želeći da pacijentu zagospodare životom, bilo na agresivni ili neki suptilni način. Tu se na žalost završavaju opažanja psihologa o ovoj temi. Mislim da je velik propust što makar nije pokušao da sa čitaocem podeli svoj sud o ovom fenomenu. Mislim da je privatno bio pod utiskom da lekovi u suštini samo otupljuju pacijenta, dok problem entiteta u većem broju slučajeva ostaje.    

Sva ostala poglavlja posvećana su švedskom naučniku, teologu i mistiku Emanuelu Svedenborgu (Emanuel Swedenborg). Lista svih njegovih kompetencija je preduga za navođenje. Živeo je u 18. veku i kroz dobar deo svog života imao je razne vizije i snoviđenja na osnovu kojih je napisao brojne knjige o Bogu, raju i paklu, svrsi čoveka, itd. Njegovo teološko učenje se nije dopalo organizovanoj Crkvi, međutim ono i nije toliko u koliziji koliko se u prvi mah čini. Afirmativno govori o biblijskom Bogu, ulozi Hrista kao spoju dve oprečne prirode, itd.

Ono u čemu se ne slaže sa Crkvom je da čovek sam gravitira Carstvu nebeskom ili paklu, svojim delima pre svega. Ne ide se nigde po kazni ili zasluzi, već po sličnosti sebi koju duša prepoznaje u jednoj od dve realnosti. Životi ljudi su zapravo "pista za poletanje" u jednu od dve realnosti nakon fizičke smrti. Smatrao je da duša nakon prelaska u onostrano ostaje ogoljena u svojoj iskonskoj prirodi, koja će je kao takvu odvesti bliže Bogu ili dalje od njega. Po Svedenborgu, da bi postojalo Carstvo nebesko mora postojati i pakao kao antiteža. Bliže Bogu odlaze ljudi koji su živeli više za druge ljude, dalje od njega idu biografije opsednute sobom.    

Jedan detalj u njegovoj komunikaciji sa "glasovima" u koje je prečesto imao puno poverenje, zapao mi je za oko. U jednoj od komunikacija objavljeno mu je da ljudi žive i na Mesecu, što Svedenborg inicijalno nije dovodio u pitanje. Ovo je naišlo na osudu pa čak i podsmevanje dobrog dela švedske naučne javnosti tog vremena, jer su ljudi još u vreme relativno kvalitetnih teleskopa mogli da zaključe da na Mesecu nema baš nikakvih uslova za život čoveka, niti naznaka da ljudi tamo ima, kako mu je kazano. Drugim rečima, Svedenborgu je nešto slagano. Kasnije se i sam distancirao od te ideje.

Tu sam došao u dilemu, kako se zapravo razlikuju entiteti koji Svedenborgu otkrivaju tajne neba i zemlje od entieta koje pominju pacijenti s kojima je radio autor knjige?


Čestitamo

Generalna — Autor nomenexpulsi @ 19:46
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.

Powered by blog.rs