The Presence Of Other Worlds
Na ovu knjigu sam nabasao sasvim slučajno, istražujući intrigantnu temu o prisustvu određenih inteligencija (entiteta) u dijagnostifikovanim duševnim poremećajima. I pored obećavajućih desetak strana na početku knjige, trebalo mi je gotovo dve godine da sednem i konačno pročitam knjigu u celosti, što mi ranije nije polazilo za rukom.
Jednostavno, istraživanje ove teme odvelo me je daleko dalje od inicijalne radoznalosti. U ovom kratkom izlaganju zadržaću se ipak na mojim generalnim impresijama nakon pročitane knjige.
Autor ove knjige izdate 1974. je Vilson Van Dusen (Wilson Van Dusen), američki psiholog koji je veći deo svog profesionalnog rada proveo u malom kalifornijskom mestu Ukiah radeći sa pacijentima koji su počinili teško krivično delo ali su usled dijagnostifikovanih duševnih bolesti bili smeštani u psihijatrijsku ustanovu (Mendocino State Hospital).
Vođen radoznalošću o nekom generalnom istorijatu ustanove, relativno lako sam došao do tih podataka. Ali i saznanja kako je došlo do njenog zatvaranja 1972 godine. Što je pred neki kraj knjige združeno bacilo senku na generalnu korisnost ovog naslova, bar u moje istraživačke svrhe.
Knjiga sadrži 10 poglavlja, na žalost autor je svojim opažanjima u radu sa pacijentima posvetio sam jedno, šesto poglavlje. Knjigu sam preuzeo u nadi da je cela knjiga posvećena tome. U poglavlju Prisustvo duhova u ludilu (The Presence Of Spirits In Madness) autor klasifikuje prisustvo dve vrste inteligencija koje pacijentima sugerišu razne stvari.
Niži entiteti su češće u grupama, glasni su, agresivni i hvalisavi. Odlično poznaju inhibicije pacijenta i bezdušno ih eksplatišu do potpunog poništavanja jedinke i potčinjavanja njihovim sumanutim i opasnim zahtevima. U nekoliko navrata, Van Dusen je čak uspostavio komunikaciju sa njima preko pacijenata koji su prenosili njihove poruke, pa čak i otvorene pretnje psihologu.
Viši entiteti pokazuju delimično anđeoske kvalitete, češće se pojavljuju pojedinačno, sugerišu pacijentu da njegovo stanje može voditi nekakvom dobru, da u konačnici ima uzvišeni smisao, itd. Uspostavljanje komunikacije sa ovim entitetima ide teže. Čini se da žele jedino telepatsku komunikaciju sa pacijentom.
Zaključak Van Dusena je da je kod pacijenta na neki način došlo da "kidanja" nevidljive opne koja razdvaja svet živih i duhovni svet. Ovi entiteti jednostavno eksplatišu tu činjenicu želeći da pacijentu zagospodare životom, bilo na agresivni ili neki suptilni način. Tu se na žalost završavaju opažanja psihologa o ovoj temi. Mislim da je velik propust što makar nije pokušao da sa čitaocem podeli svoj sud o ovom fenomenu. Mislim da je privatno bio pod utiskom da lekovi u suštini samo otupljuju pacijenta, dok problem entiteta u većem broju slučajeva ostaje.
Sva ostala poglavlja posvećana su švedskom naučniku, teologu i mistiku Emanuelu Svedenborgu (Emanuel Swedenborg). Lista svih njegovih kompetencija je preduga za navođenje. Živeo je u 18. veku i kroz dobar deo svog života imao je razne vizije i snoviđenja na osnovu kojih je napisao brojne knjige o Bogu, raju i paklu, svrsi čoveka, itd. Njegovo teološko učenje se nije dopalo organizovanoj Crkvi, međutim ono i nije toliko u koliziji koliko se u prvi mah čini. Afirmativno govori o biblijskom Bogu, ulozi Hrista kao spoju dve oprečne prirode, itd.
Ono u čemu se ne slaže sa Crkvom je da čovek sam gravitira Carstvu nebeskom ili paklu, svojim delima pre svega. Ne ide se nigde po kazni ili zasluzi, već po sličnosti sebi koju duša prepoznaje u jednoj od dve realnosti. Životi ljudi su zapravo "pista za poletanje" u jednu od dve realnosti nakon fizičke smrti. Smatrao je da duša nakon prelaska u onostrano ostaje ogoljena u svojoj iskonskoj prirodi, koja će je kao takvu odvesti bliže Bogu ili dalje od njega. Po Svedenborgu, da bi postojalo Carstvo nebesko mora postojati i pakao kao antiteža. Bliže Bogu odlaze ljudi koji su živeli više za druge ljude, dalje od njega idu biografije opsednute sobom.
Jedan detalj u njegovoj komunikaciji sa "glasovima" u koje je prečesto imao puno poverenje, zapao mi je za oko. U jednoj od komunikacija objavljeno mu je da ljudi žive i na Mesecu, što Svedenborg inicijalno nije dovodio u pitanje. Ovo je naišlo na osudu pa čak i podsmevanje dobrog dela švedske naučne javnosti tog vremena, jer su ljudi još u vreme relativno kvalitetnih teleskopa mogli da zaključe da na Mesecu nema baš nikakvih uslova za život čoveka, niti naznaka da ljudi tamo ima, kako mu je kazano. Drugim rečima, Svedenborgu je nešto slagano. Kasnije se i sam distancirao od te ideje.
Tu sam došao u dilemu, kako se zapravo razlikuju entiteti koji Svedenborgu otkrivaju tajne neba i zemlje od entieta koje pominju pacijenti s kojima je radio autor knjige?